JUŽNO BOJIŠTE 1991. GODINE
31. OBLJETNICA BITKE U STONSKOM ZALEĐU
/ Imotica-Topolo- Stupa- Ošlje- 29.11.- 7.12.1991. godine /
- bojna 114. brigade Zbora narodne garde
Danas, 6.12.2022. godine polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na „ Spomenik pobjede“ poviše zaljeva Bistina obilježili smo 31. godišnjicu zaustavljanja srbočetnika u selu Stupa u Stonskom zaleđu, čega smo sudionici.
Ovi ljudi i njihova junaštva, zajedno uz sve ostale dragovoljce-junake Domovinskog rata, te neizvjesne 1991. godine stvorili su preduvjete, osigurali i utvrdili temelj stvaranja pobjedničke hrvatske vojske.
Tekst: Goran Kosor
Goran Jukić
Damir Tomaš
Srećko Škarica
Danas poviše Malog Stona i zaljeva Bistrina gdje je bila zadnja crta obrane prema dolini Neretve stoji spomenik „ Vjetreni mlin „ i Domovinski rat nazvan „ Spomenik pobjede „ čije kamene kocke simboliziraju hrvatski grb i obrambeni bedem prema istoku, podignut u čast svim poginulim braniteljima Južnog bojišta u Domovinskom ratu.
Na tom su se području vodile žestoke bitke sa srbočetničkim i crnogorskim snagama koje su za cilj imali prodor do Neretve. Tih se dana tadašnjem zapovjedniku obrane Stona, Petru Šimcu, preko radio veze javio vojvoda i predsjednik “SAO Hercegovine“ Božidar Vučurević. Poručio mu je da se, dok ima vremena, mirno povuče na desnu obalu Neretve te njemu prepusti južnu Dalmaciju, čime bi se hercegovački srbi za tada zadovoljili.
Silina napada ostavila je i te kakav trag na našim položajima, dnevno je padalo preko 25 tona čelika iz artiljerijskog oružja i VBR- ova. Konfiguracija terena nije išla na ruku braniteljima ( brdo, zaseok, polje, Bistrina ) nije bilo mjesta za kvalitetnu obranu od granata i raketa. Takva situacija dovodila je do samovoljnih napuštanja položaja. Na takav smo način izgubili Smokovljane i dozvolili neprijatelju da ušeta bez ispaljenog metka. Zahvaljujući napuštanju novih položaja u okolici Stona, nova linija obrane jednostavno se raspala. Neprijatelj je nesmetano krenuo ka Neretvi….
Nakon samovoljnog povratka jednog dijela 1. bojne 114. brigade zapovjednik 1. bojne Stjepan Bilokapić formira novu grupu za Jug. Za zapovjednika imenuje Tomu Ružića a za njegovog zamjenika Gorana Kosora.
POPIS; BRODOSPLIT JUGOPLASTIKA
- Jukić Goran-Zapovjednik voda 1. Ereš Ilija
- Medak Ivica 2. Budimir Jerko
- Goreta Šimun 3. Mandić Dinko
- Delić Frane 4. Magdić Ivica
- Pocrnja Nediljko 5. Kalinić Pero
- Bubić Ivica 6. Usanović Ivica
- Dragičević Slobodan 7. Jukić Tonči
- Musinov Boris 8. Jukić Vlado
- Jurković Joško 9. Juričić Miroslav
- Grgić Josip 10. Goreta Milivoj
- Kosor Goran 11. Radnić Ivan- Z desetine
- Zlopaša Goran 12. Rajičić Branko
- Maleš Tonči 13. Radošević Božo
- Škarica Pero 14. Vladava Ivica
- Marić Alen
- Mužinić Branko
- Damir Tomaš- veza
- Paško Gotovac- veza
- Jelavić Branko- veza
- Martin Bašić- veza
- Josip Čurapa- veza
DALMA POŠTA KOTEKS
- Ružić Tomislav -Z 1. Sladojević Bože-ZD 1. Miliun Ivan-ZD
- Bašić Željko 2. Santrić Ante 2. Jelić Tomislav
- Buzov Goran 3. Žižić Siniša 3. Vranić Zoran
- Buzov Milan 4. Blaić Pero 4. Šunjić Zdravko
- Juretin Ivica 5. Grubić Robert 5. Lovrinčević Zdenko
- Drobina Petar
- Šerić Ivica
- Leskur Željko
- Radić Mirko
Formacija je 29.11.1991. ranim jutrom krenula za Metković u Zapovjedništvo sektora Dubrovnik, gdje su se javili zapovjedniku brigadiru Mati Šarliji Daidži koji ih je uputio u Zapovjedništvo snaga u s. Topolo koje je vidio zapovjednik 114. Brigade ZNG Ante Čatlak.
Po zapovijedi je upućeno 60 vojnika 3 m/v ( 2 tamića i 1 zastava furgon) s napomenom da se autobus odmah vraća za Split: ( Zapovijed u privitku ).
Dolaskom na teren zapovjednik Čatlak raspoređuje nas u selo Stupu- predzadnju crtu obrane. Prvu crtu držao je dio 141. brigada u s. Ošlje pod zapovjedništvom Lisice i Radića. Tog dana došao je i odred PZO-a iz Ploča, uspostavivši borbene položaje na bistriniskom mostu, a potom na prilazima selu Topolo.
U s. Toplolo je bilo zapovjedništvo kojeg je osiguravao vod Omišana s zapovjednikom Sinišom Bilićem Dujmušićem, koji je davao i izviđače po dominantnim kotama te centar veze pod vodstvom Damira Tomaša koji je nakon prvotnih bezuspješnih pokušaja prvi uspio uspostaviti vezu sa zapovjedništvom u Splitu, koristeči sistem veze Mosor i repetitor smješten na Visu.
Komunicirali smo preko radio stanica i 3 fiksna telefona: Čatlak- 752-542, Stupa- 752-503 i sanitet- 752-638.
Mještani nam ustupaju svoje domove i dio odlazi u izbjeglištvo. Oni koji ostaju stavljaju nam se na raspolaganje.
POPIS MJEŠTANA s. STUPE
- Cvijeto Matković
- Niko Čikato
- Pavo Matković
- Mladen Lukić
- Stjepo Čikato
- Pero Bazdan
- Ivo Kraljević
- Ivo Pajković
- Ante Matković
10. Pero Čikato
KORIŠTENO NAORUŽANJE I STRELJIVO;
- PM 7,62 1 kom.
- PM 7,9 3 kom.
- KALAŠNJIKOV 34 komada
- AP M-70 9 komada
- PAP 3 komada
- SNAJPER 2 komada
- MINOBACAČ 60 mm 1 komad (duga cijev, bez nišanske sprave, s libelom i na papiru ispisanim kutevima za cijev, punjenjima za mine i udaljenostima)
- MINA ZA MB 60 mm 48 komada
- METAK 7,62 mm 7 sanduka
- METAK 7,9 mm 4 sanduka
- TROMBLONI 18 komada ( 15 treutnih. 1 kumulativni, 2 dimna )
- RUČNA BOMBA 39 komada
- PROTUTENKOVSKA MINA 10 komda
Sutradan, 30.studenog 1991.snimamo teren, planiramo obranu i formiramo desetine:
1. desetina- škver, 2. desetina – Jugoplastika, 3. desetina- Pošta i Koteks i 4. desetina –Dalma.
Zaduženja: Tomo Ružić– zapovjednik položaja
Goran Kosor– dozapovjednik
Goran Jukić- zapovijednik voda- zadužen za operativu
Damir Tomaš– zapovjednik veze
Jurković Joško– minobacački položaj
Ivica Vladava –Đovani i Pero Kalinić, te Frane Delić i Goreta
Milivoj– puškomitraljeska gnijezda
Pero Škarica– mjesto sijanja protutenkovskih mina i postavljanja
barikada od ispilanih borova
Alen Marić i Nediljko Pocrnja – sa zoljama pokrivati
cestu paralelno sa puškomitraljeskim gnjezdom
Ivica Bubić– ađutant zapovijednika Tome Ružića
Prvi zajednički sastanak formacija na terenu dogodio se 1.12.1991. u Stupi na kojem se nazočili zapovijednik Ante Čatlak, Tomo Ružić i Goran Kosor iz 1. Bataljuna 114. Brigade, Radić i Lisica iz 141. brigade i Siniša Bilić Dujmušić iz omiške bojne.
Dogovorene su aktivnosti za naredbni period i maksimalna pripravniost jer je u tijeku bila bitka u Dolima, a naše položaje snimaju preletima iz aviona zvanih „ Roda „ što je znak da sigurno pripremaju napad.
Dane 2. i 3. 12. 1991. godine koristimo za utvrđivanja položaja i crta obrne, izviđanja okolnih vrhova pogodnih za ukopavanje u našem sektoru obrane. Goran Jukić izvršio obuku i proveo gađanje puškomitraljezima 7.9 mm. Podjeljene su lozinke i šifre, napravljen raspored dežurstava na stražarskim mjestima kao i u zapovjedništvu. Avion roda nadljetao je naše položaje s velike visine…snimajući naše položaje.
3.12.1991. godine u večernjim satima gosp. Jenjić donosi 2 jednocjevna lansera raketa od 128 mm i 16 raketa ispred našeg zapovjedništva. Pitao je zna li netko raditi s njima.
Problem je bio što nitko od nas nije nikad u životu vidio kako to izgleda a kamo li kako funkcionira.
Oslanjajući se na svoje poznavanje minobacača za tu zadaću javio naš Goran Jukić, koji je sa gosp. Jenjićem proučio upustvo i provježbao par zadataka sa tablicama gađanja. Po odlasku Jenjića iz Topola dolazi Alen Bigava sa koordinatama i zadačom gađanja zadanih ciljeva raketama.
Goran Jukić :“ Odlučio sam zadaću izvršiti s položaja na križanju glavne ceste i prilazne ceste selu Stupe. Samo gađanje sam izveo uz asistenciju Frane Delića i Alena Bigave. Ispalili smo ukupno 8 raketa. Sutradan ( 4. 12. 1991. G. ) sam izveo još jedno gađanje iz samog sela Stupe pri čemu je pogođena i zapaljena neprijateljska osmatračnica s koje su navodili topničku vatru na Ston. To gađanje je izvedeno sa drugim lanserom koji je bio neispravan, a ja sam ga popravljao dok su nas granatirali u selu“.
Dana 4. 12.1991. godine u 7 h održan je žurni sastanak sa zapovjednikom Čatlakom koji je u dogovoru s pripadnicima 141. brigade, Lisicom i Radićem odredio proboj u Smokovljane.
Nakon konzultacija i skupljenih informacija o pregrupiranju tenkova i kamiona neprijateljskih snaga, te stanja na terenu, potrebnog naoružanja i same pripreme akcije odlučili smo dati potporu kao pripomoć jer tog trenutka nismo imali sve potrebne uvjete za napad. Ići u napad na ovaj način značio bi nepotrebne žrtve posebno poradi ukopane dobro naoružane neprijateljske sile s druge strane.
Tog trenutka nas je zapovjednik Čatlak proglasio i kukavicama.
Istog dana u 19.45 h naša straža zaustavlja 4 vojnika albanske nacionalnosti koji su odlučili pobjeći iz ralja JNA. Malo smo se svi začudili kako su uopće prošli naše straže s prve crte s. Ošlje koje je držala 141. brigada…no mi smo bili budni 24 sata….
U naše zapovjedništvo u s. Stupe dovedeni su:
- Zumbari Ismail, otac Aćif, rođ. 27.10.1972. godine u Kićevu
- Đevad Cakol, otac Sadik, rođ. 23.11.1970. godine u Prištini
- Etemi Edved, otac pok. Salji, rođ.. 1972. godine u Bojanovcu
- Nazmir Sadiku, otac, Smoka, rođ.1.11.1972. godine u Vučitrnu
Vojnici su došli prije 5 dana na ove položaje iz Bileće, preko Trebinja i Čepikuća. Ispričali su nam svoje viđenje na terenu.
„ Smješteni su u s.Lisac. Tu su smješteni i minobacači, 170 m od crkve prema selu i brdu. Snage su raspoređene u sva tri okolna sela. Najviše je rezervista koji su neaktivni i hrabrost im daje samo alkohol. Nisu pouzdani i ne slušaju naređenja, pogotovo neće u napad ni riskirat život. Ako se dobro ukopate nikad vas neće probiti.
Aktivni su jedino pljačkaši koji nakon pljačke pale kuće.
Po njihovoj procjeni neprijatelj broji preko 500 vojnika, ne znaju koliko tenkova jer su na drugom položaju. Komanda njihovog bataljuna je u s. Lisac, dobro su upućeni u naše nakane i brojna stanja te komandir na vrijeme upozorava potčinjene. Jučer su došle i haubice al ne znaju lokaciju.
Dosadašnja naređenja za granatiranja izdavao je hrvat Soldo Željko.“
Ti vojnici su nam dali i točne podatke o tome gdje su pale naše rakete.
Sve rečeno skupa s našim saznanjima mirisalo je na skori napad.
Nismo dugo čekali…sutrašnjeg dana 5. 12.1991. godine počela je priprema.
Kosor, Tomaš i Mužinić tog jutra kreću na prvu crtu bojišnice u s. Ošlje na razgovor s Lisicom i Radićem o nepotrebnom napadu na Smokovljane… Kad smo parkirali vozilo i izašli iz njega u zraku se začula huka ispaljenih raketa iz VBR-a koja je poklopila naše položaje u Ošlju…tražio se zaklon kojeg osim starih kuća nije bilo….od iznenadnog silovitog napada po selu su ostale puške i ruksaci….strah se uvukao u kosti….tog trenutka mislim da nikoga nije bila volja za napadom…
Brojili smo vrijeme od punjenja do punjenja bacača kako bi odredili trenutak povratka na svoj položaj. Vozeči kroz kišu granata vratili smo se u Stupu.
Pada granata za granatom, raketa za raketom na naše položaje,…. to traje cijeli dan. Mirni smo bili samo kada bi cijevi i napad preusmjerili na područje Stona. To je trajalo do kasno u noć.
Tu smo noć naučili razliku preleta i pada na vas minobacačke mine. Kad fijuče, puši mirno, kad čuješ klepetanje njenih krilaca…eto je tebi više glave….tako smo osluškujući letove i prelete granata odjednom čuli blizinu klepetanja krilaca minobacačke mine kroz zrak i s vrata redom gurali jedni druge i popadali po podu dok je ona eksplodirala u dvoru kuće na čijim smo vratima upravo stajali i pratili granatiranja. Redom gurajući jedni druge popadali smo kao dominove kocke po podu predsoblja; Tomo, ja, Zlopaša…dok su nas zasipale krhotine materijala i kamenja.
Ujutro 6.12.1991. godine ista priča…ne jenjava dalekometna paljba po našim položajima….topnička priprema za skori napad.
Četnički plan je tog trenutka urodio plodom, naši momci iz 141. brigade nisu izdržali pritisak već su napustili položaj i povlačili se preko naših položaja u Topolo.
Tada na vidjelo dolazi „ kukavičluk „ 1. bojne 114. brigade….iz kuće u kojoj je bilo zapovjedništvo raspoređujem ljude na pripremljene položaje i zadaće…naši momci hrabro prolaze između momaka iz 141. brigade, uzimaju im zolje i snajpere i odlaze na svoje položaje. Taj čin hrabrosti i odlučnosti naših momaka koji se nisu pokoloebali i ušli u kolonu koja se povlačila, već između njih krenula na svoje položaje nikad naću zaboraviti.
Tog dana topnička priprema neprijateljskog napada nastavila se istim intezitetom kao i dan prije….malo po nama…malo po Stonu.
Detalj kako smo bar na par sati zavarali neprijatelja da puca po položaju na kojem nismo.
Goran Kosor: „ Zadnji sam napustio s. Stupu i otišao na pričuvni položaj i o tom izvjestio zapovjednika Čatlaka telefonskom vezom.Tog dana kada su počeli gađati i Stupu preko radio stanice pozovem zapovjednika Čatlaka s tada lažnom informacijom kako neprijatelj puca po nama i gdje ćemo s municojom…..zapovjednik Čatlak odmah je shvatio o čemu se radi i preko radio stanice kratko zapovjeda da ostanemo na mjestu. Neprijatelj je još dva sata trošio streljivo po napuštenim položajima a mi smo bar te trenutke mogli lakše disati „.
Goran Jukić.: „ To jutro smo krenuli na položaje, a ja sam vidio da su ostale neke protutenkovske mine za koje nisam znao da ih imamo. Peri Škarici sam dao zadatak da na glavnu komunikaciju prema neprijatelju obori nekoliko borovih stabala i onda među njih postavi te protutenkovske mine. Obzirom da Škarica nije znao o minama ništa, objasnio sam mu postupak, te je Škarica otišao po zadatku a s njim trojica koji su nosili mine. Škarica je pod neprijateljskom topničkom vatrom sat vremena obarao stabla, bježao od granatiranja te se vraćao nazad. Kad je došlo vrijeme da postavi mine, zvao me preko veze i pitao: Dali se prije zavida upaljač ili izvadi osigurač? Odgovorio sam: izvadi osigurač, na što je Škarica pitao, kao na milijunašu: koliko sam posto siguran? Odgovorio sam, onako u muci i žurbi i ljut radi glupog pitanja: 99%.. Na to se javio Čatlak u vezu i rekao: 100% je, 100 %.. Pero nije vjerovao, pa je zavezao upaljač za drvo, te izvukao osigurač sa sigurne udaljenosti. Kad je vidio da je sve ok, naoružao je mine te se izvukao. Obzirom na okolnosti, Pero Škarica je napravio herojsko djelo“.
Goran Jukić kao operativac tu večer otišao je u zapovjedništvo u s. Topolo, našao zapovjednike maljutkaša i bestrzajaca ( mislimo da su bili mjetkovčani ili makarani ), zajedno s njima obišao položaj kojeg su oni ujutro trebali zaposjesti i pojačati našu obranu….no na njegovu i našu žalost momci se nisu ujutro pojavili…već…zaprašili…
Također tu večer došlo je do incidenta u zapovjedništvu u s. Topolo…
Damir Tomaš : „ Pripadnici 141. brigade koji su napustili položaje i s. Ošlje tražili su svoju večeru. Zapovjednik Čatlak ljut zbog njihovog napuštanja položaja na to nije pristao.. Netko je od gladnih ispalio rafal iz automatskog oružja u zrak, na što je zapovjednik Čatlak stao pred sve njih i izukao pištolj te ih upućivao na prvu crtu obrane među „ škverane „ kako je zvao pripadnike prvog bataljuna te da će im tamo dati njihov suhi obrok…na teren nisu izašli…al su večeru ipak dobili…“.
Ni tu večer nam nisu dali mira; pok. Ivan Milun iz Koteksa i Božo Sladojević iz Pošte žele na spavanje u s. Stupu…ja se ne slažem…zapovjednik Tomo Ružić ne može donijeti odluku…kompromis je tko želi u Stupu nek ide a ostali spavaju po škrapama poviše z.Bistrina. Većina je ostala u šumi.
Nakon nekog vremena zafijuče granata i padne blizu nas parajući tišinu prosinačke noći..pomislim ; “ …pa nisam baš takve sreće da nam netko ovdje pogine a ja sam odredio lokaciju…“, srećom bila je probna pa su nastavili tući dalje od nas prema Topolu.
Goran Jukić: „ Tu veče, na položaju sam razgovarao sa Vrebcem, jer je izvjestio da su četnici zaposjeli Ošlje. Ja mu nisam vjerovao, pa sam tražio da mi da orjentire ( brda okolo ) i gdje su četnici u odnosu na njih. U vezu nam se upleo Čatlak, rekavši da će nas četnici locirati goniometrima i granatirati. Tako je i bilo. Prva granata prebaci mene jer sam bio u vrtači, a ostale odu Čatlaku jer su shvatili da je on glavni.“
Damir Tomaš : „ U tom večernjem granatiranju zapovjedništva u s.Toplo neprijateljska granata pogodila je crvenu citroen „ Visu „ kojom se služio zapovjednik Čatlak, njega osobno detonacija je odbacila kojih par metara dalje i tog smo trenutka pomislili da je gotov. No naš Ante ko mačka od 9 života leži s motorolom u ruci jer je s nekim bio na vezi….mi ga punog prašine podižemo…a on ljut na uništenje svoje „ Vise „ kreće s prijetnjama neprijatelju preko motorole svjestan da se svi naši razgovori slušaju “.
Jutro, 7.12.1991. godine puno nervoze. Dva su razloga; prvi je što znamo da svakog trenutka neprijatelj nastavlja granatiranje i raketiranje, a drugi je što se svi nadamo da nas neće pogoditi jer nam danas dolazi smjena i idemo kući.
Počima…stotine granata i raketa poklapa naše položaje…strah se uvlači u kosti…tražiš snagu za izdržati…pričaš sam sa sobom; „ Pa danima se puca ….“.
Neprijatelj je krenu, kolona okopna krenula je uskom cestom put naših položaja.
Naše snage uzvračaju…Imamo izviđača na brdu koji je navodio granate na neprijatelja a jedna je od njih pogodila je tenk u koloni, koji je zadimio i to je bio prijelomni trenutak prekida neprijateljskog napada…
Neprijatelj je locirao našeg izviđača te je nakon izvjesnog vremena sve topovske cijevi uperio na njegov položaj i idućih je 2 sata pucao po njemu…muk i tišina…čuju se samo granate….
Nakon prekida granatiranja prekida se šutnja, zapovjednik zove Rebca- izviđača za kojeg smo mislili da nije preživio dvosatno granatiranje. Rebac se javio živ što je rezultiralo općim oduševljenjem i veseljem i suzama radosnicama.
Naknadno smo saznali da je Rebac- izviđač bio Srećko Škarica iz omiške bojne koji se javio samo jednom preko radio stanice s lažnom informacijom o gađanju susjednog vrha iako su tukli po njemu, nakon čega su pucali na drugu lokaciju i na taj način povečao svoje šanse za preživljavanjem.
Srećko Škarica– izviđač:“ Nas je u izvidnici tog trenutka bilo troje ili četvoro, ne siječam se više. Dobro smo vidjeli napredovanje neprijatelja i navođeni pogodak koji je pogodio drugi ili treći tenk u koloni…Nakon prekida neprijateljskog napada i nekog vremena pala je granata na stijenu ispred nas koja nas je štitila….zasulo nas je sitno kamenje i prašina, granate su padale svud oko nas….prva je ipak bila najbliža. Tada se vezom javio zapovjednik Čatlak i upitao jel sve u redu…odgovorio sam da je, al mi je na pamet pala i laž koja nam je tada možda i spasila živote. Rekao sam zapovjedniku da ne tuku nas nego susjednu „ čuku „, te su od tog trenutka granate padale dalje od nas i našeg položaja.“
Posebno su se tog dana istakli: Goran Jukić, Pero Škarica, Ivica Vladava, Pero Kalinić, Milivoj Goreta, Frane Delić, Alen Marić, Nediljko Pocrnja i Srećko Škarica.
Tijekom dana pristizala nam je pomoć i zamjena, prvo Metkavčani i Makarani, kako su dolazili tako su preuzimali položaje a mi se povlačili prema zapadu čekajući svoju zamjenu.
Kad su došli nije im bilo sve jedno izaći na teren koji je još uvijek gorio od granatiranja.
Nitko od nas nije poginuo , nije ranjen i svi smo živi stigli nu Split.
Goran Kosor
Split, 7.12.2022. godine
STUPA-TIGROVI 1992. GODINE-OPIS TERENA
TIGROVI 1992
Po svitanju, počelo je sređivanje dojmova o našem novom boravištu. Selo Stupa sastojalo se od svega nekoliko kuća, možda manje od deset, s pripadajućim gospodarskim objektima. Glavnu jezgru činilo je nekoliko najstarijih kuća, možda tri ili četiri, povezanih u neku strukturu poput manjeg dvorca sa zajedničkim dvorištem u sredini. Oko te jezgre bilo je još svega nekoliko novijih kuća. Cijeli se vod smjestio u nekoliko kuća koje su tvorile spomenutu jezgru. U toj jezgri, odnosno u njenoj neposrednoj blizini, nalazila su se sva tri stražarska mjesta i bilo je vrlo opasno izlaziti izvan te jezgre jer je bila osigurana protupješačkim minama, uglavnom paštetama, dok su prilazne ceste bile osigurane protutenkovskim minama. Uz stijene iznad sela bilo je postavljeno nekoliko onih mina nalik na antene, ispunjenih kuglicama, mislim da su se zvale MRUD. Te su nas trebale štititi od upada neprijatelja s okolnih brda.
Seoce Stupa, smješteno u podnožju brda, udaljeno je oko dva kilometra zračne linije od dna zaljeva Bistrina u Malostonskom kanalu ili otprilike četiri kilometra od Jadranske magistrale, točnije od dijela gdje magistrala prelazi zaljev Bistrinu. Smjestilo se na rubu velike, djelomično plodne doline, dugačke dvadesetak i široke oko četiri kilometra, koja se pruža od zaleđa Neuma skoro do Slanog. Dolina se, zapravo, može podijeliti na nekoliko dijelova, međusobno odijeljenih većim brdima kao što je Okladnik, koje je u vrijeme našeg dolaska kontrolirao neprijatelj. Sa sjeverne je strane omeđeno većim planinskim lancem koji seže barem deset kilometara u dubinu, preko granice s Bosnom i Hercegovinom. Neki od vrhova iznad samog sela Stupa su Šumet (467 m), Vrtog (391 m), Ljubova glava, Veli vrh (469 m)… Neke od njih su držali naši, neke neprijatelj. S vremena na vrijeme su se izmjenjivali, tako da mi nikad nismo bili sigurni tko nam je iznad glava. Južno od sela nalazi se zaljev Bistrina, ispod brda Veleč (335 m). Položaje zapadno od ceste koja vodi od Stupe prema Bistrini držali su naši, neke, poput Vjetrenog mlina ili, kako smo ga mi zvali, Bezimenog visa, pripadnici 1. voda 3. satniije na čelu s Marijanom Kosićem, koji je na tom položaju izgubio život, a ostale pripadnici 1. satnije naše bojne – Župini Škorpioni, kojima je baza bila u obližnjoj Štedrici. Područje istočno od te ceste kontrolirali su JNA te srpski i crnogorski dobrovoljci – četnici. Oko dva kilometra jugoistočno od Stupe nalazi se selo Ošlje, smješteno ispod brda Okladnika (516 m). I Ošlje i Okladnik i Veleč držao je neprijatelj, koji je ujedno s Okladnika imao izvrstan pregled cijele doline prema Neumu, uključujući doslovno sve naše položaje i baze. S druge strane, Okladnik je pružao izvrsnu zaštitu neprijateljskoj pozadini. Iz smjera zaljeva Bistrina do sela je dolazila jedna uska asfaltirana cesta, koja je na križanju ispod sela, uz crkvicu Gospe od ružarija (krunice), nastavljala do sela Ošlje.